Otprilike na ovoj udaljenosti shvatio sam da smo zalutali jer smo već neko vrijeme hodali izvan staze koju smo nekako izgubili.
Najčudnije je to što na ovom mjestu mobitel nikako nije mogao očitati lokaciju i nisam mogao vidjeti gdje smo.
Također začuo sam ovdje neko glasno vikanje koje se činilo jezivo i vrlo blizu, ljuti muški glas, ali nisam mogao razabrati što viče…
Zbog svega toga uhvatila me malo panika, no brzo sam se sabrao i dozvao Isusa u pomoć, nakon čega sam krenuo u smjeru koji mi je postavio u svijest, a koji je vodio direktno do staze broj 1.
Ispalo je da je staza bila vrlo blizu, ali u tom trenutku to nisam znao jer se nije vidjela zbog uzbrdice i raslinja.
Nešto prije nego što smo zalutali, u šumi smo susreli ženu u bijelom, sa malim psom, koja nije imala ruksak niti opremu.
Čini se da moj pas uopće nije registrirao njenog psa niti mu se približio ili ga ponjuškao što je vrlo neobično.
Čim smo se približili rekla mi je: “Tamo vam je izlaz iz šume”, pokazavši rukom, no ja uopće nisam pitao za izlaz. Tada smo još bili na planiranoj stazi, te sam odgovorio da ne trebam izlaz nego da idemo do Glavice.
Nakon izleta sam razmišljao i često razmišljam o tom događaju da koliko god se osjećali izgubljeno, ne trebamo se bojati. Isus je uvijek uz nas, gdje god bili. On će poslati svoje anđele da nas čuvaju na našem putu, da nas upozore i zaštite od spiritualnih napada, da nam se noga nikada ne spotakne o kamen.
Hvala Ti Isuse i hvala anđelu kojeg si poslao da me upozori i postavi na srce i u podsvijest da je izlaz blizu, da se ne osjetim izgubljeno.