Plan B je dio plana

Sigurnost počinje prije staze

Sigurnosna oprema u ruksaku vrijedi malo ako plan nije ostavljen nikome, ako nitko ne zna kada se vraćaš i ako krećeš bez ideje što ćeš učiniti kad se vrijeme promijeni. Najveći dio sigurnosti ne nosi se na leđima — nosi se u odlukama.

Prije polaska napravi dvije stvari koje traju pet minuta.

Prvo, ostavi plan. Nekomu bliskom pošalji poruku s početnom točkom, rutom, ciljem, satom povratka i svojim brojem. Ako nemaš signal na stazi, dogovori i vrijeme kada ćeš se javiti nakon izleta. Ako se plan promijeni — skratiš rutu, promijeniš vrh, kasniš — javi promjenu. Poruka „sve je OK, kasnim sat vremena” spašava nepotrebnu paniku i, u najgorem slučaju, pokreće pravu potragu.

Drugo, odredi sat povratka. Ne sat dolaska na vrh, nego sat kada se okrećeš. Zapiši ga. Odluka donesena na vrhu, pod umorom i dojmom pogleda, gotovo uvijek je optimističnija od odluke donesene za stolom. Zato je donesi prije nego što se zalijepiš za cilj.

Najsigurnije je ići s nekim koji zna

Ako tek počinješ, vraćaš se nakon duže pauze ili biraš zahtjevniju rutu, najmanje rizičan način je organizirani izlet. Planinarska društva redovno objavljuju rasporede izleta s težinom i trajanjem, a izlete vode licencirani planinarski vodiči HPS-a — vodička služba Hrvatskog planinarskog saveza, često i po težim rutama.

Dobra je i druga opcija: iskusan planinar koji je tu stazu već prošao. Ne treba ti vodič za svaku šetnju po Medvednici, ali za prvi Velebit, prvu ferratu ili prvi zimski uspon treba ti netko tko zna gdje se staje i kada se odustaje.

Zašto su organizirani izleti dobri: netko drugi poznaje teren, zna gdje su izvori, izlazi i opasna mjesta, nosi grupnu opremu i donosi odluke umjesto tebe. Ako se nešto dogodi, grupa zna gdje je tko i koga pozvati. Organizirani izleti u pravilu imaju popis sudionika i plan koji ostaje kod organizatora.

Savjeti u ovom tekstu prvenstveno su usmjereni prema samostalnim izletima i privatnim dogovorima — kada ideš sam ili sama, s prijateljima ili s obitelji, bez vodiča. To ne znači da je samostalno planinarenje loše; znači da tada cijela sigurnosna konstrukcija — plan, procjena, oprema i odluka — ostaje na tebi. Ako je to tvoj prvi izlet te vrste, skrati rutu, povedi nekoga iskusnijeg i ne biraj najzahtjevniju stazu samo zato što lijepo izgleda na fotografiji.

Kada odustati

Odustajanje nije trenutak slabosti. To je planirana opcija. Postoji nekoliko znakova koji bi trebali pokrenuti odluku za povratak ili promjenu rute:

• Vrijeme se mijenja brže nego što je bilo predviđeno — tamni oblaci, grmljavina, jak vjetar, iznenadna magla.
• Grupa se raspada — netko zaostaje, netko ide naprijed, jedan član se ne vidi.
• Netko ima bolove, vrtoglavicu, mučninu ili iscrpljenost — ne „malo umoran”, nego na granici izdržljivosti i kondicije.
• Kasniš više od plana i vidiš da ćeš silazak morati završiti po mraku.
• Staza je neprohodna, oštećena ili je uopće nema — ne izmišljaj prečac kroz neprohodan teren.
• Osjećaš da više ne uživaš i da donosiš odluke samo zbog uloženog vremena.

Zadnja točka nije šala. Efekt potopljenog troška (sunk cost) — „pa došli smo dovde” — jedan je od najčešćih razloga za loše odluke u planini. Ako je jedini argument za nastavak prehodani teren, vrijeme je za povratak.

Ako se izgubiš

Prva reakcija je obično ubrzati i tražiti poznati znak. To je razumljivo i često pogrešno. Ako ne znaš gdje si, brzo kretanje samo povećava udaljenost od staze i troši energiju.

Učini ovo redom:

1. Stani. Ne nastavljaj „samo još malo” u nadi da će se staza pojaviti.
2. Provjeri kartu, kompas i GPS — ali ne samo ekran. Pogledaj teren oko sebe i usporedi ga s onim što vidiš na karti.
3. Vrati se do zadnje sigurne točke — markacije, raskrižja, potoka, grebena — ako to možeš učiniti bez rizika.
4. Ako se ne možeš snaći, ostani na mjestu koje je vidljivo, zaštićeno od vjetra i kiše, i pozovi pomoć.
5. Označi svoj položaj svjetlom, bojom ili vezanom maramom ako imaš nešto pri ruci.

Noću i u magli lako je napraviti krug i vratiti se na isto mjesto, a da to ne primijetiš. Zato je dobar savjet: ne kreći u nepoznatom smjeru bez orijentira. Ako moraš čekati, čekaj na mjestu koje se može opisati — uz stazu, uz potok, uz vidljivi greben.

O samom pozivu pomoći — kome što reći, kako signalizirati bez signala i što imati pri ruci dok čekaš — piše u tekstu Kako pozvati pomoć.

Nakon izleta

Kad se vratiš, javi se onome kome si ostavio plan. Zatim napravi kratku bilješku: što je šlo dobro, gdje je plan zakazao, što bi sljedeći put trebalo promijeniti. Sigurnost se ne poboljšava herojskim pričama, nego ponavljanjem malih, dosadnih provjera.

Plan B nije dokaz da očekuješ nesreću. To je dokaz da razumiješ svoju stazu.