Prestani slušati ljude koji nikada nisu planinarili sami

Zašto sam počeo planinariti sam, kako su tuđi strahovi postali moji i što mi je solo planinarenje donijelo — uz sedam provjera prije prvog samostalnog izleta.

15. studenoga 2026. 11 min čitanja
Planinar s ruksakom i crnim psom na crvenom povodcu hoda šumskom stazom posutom jesenskim lišćem, okružen visokim borovima
Sloboda na stazi rijetko izgleda dramatično. Češće izgleda kao mirno poslijepodne u šumi.

U ovom članku želim podijeliti zašto sam počeo planinariti sam, iako sam godinama slušao priče o tome kako je to opasno. Ispričat ću i kako mi je vrijeme provedeno nasamo na planinarskim stazama donijelo više mentalne jasnoće, samopouzdanja, samostalnosti i mira nego što sam ikada mogao zamisliti.

Ako i ti osjećaš potrebu za boravkom u prirodi, ali se nećkaš zbog strahova drugih ljudi, ovo je članak za tebe.

Kako je sve počelo

Oduvijek sam volio prirodu. Volio sam biti u šumi, provoditi vrijeme na otvorenom, kampirati i roštiljati s društvom. Ali nikada nisam samostalno planinario.

Još u prvim razredima osnovne škole bio sam član planinarskog društva, no nakon toga sam na više od 30 godina zanemario tu aktivnost.

Dugo vremena nisam se osjećao dovoljno spremnim ni fizički snažnim za hodanje na velike udaljenosti, čak ni s društvom. A krenuti sam? To mi nije niti padalo na pamet.

I znam zašto. Kada godinama slušaš kako je planinarenje opasno, kako se možeš izgubiti, pasti, ozlijediti ili naići na situaciju s kojom se nećeš znati nositi, s vremenom ovi nametnuti strahovi postanu tvoji vlastiti.

Ali u jednom sam trenutku shvatio da dopuštam tuđim strahovima da određuju što smijem, a što ne smijem.

Zašto najglasnija upozorenja dolaze od ljudi koji nikada nisu planinarili?

Je li primjećuješ koliko su te ljudi spremni upozoravati na opasnosti solo planinarenja, čak i kada sami nikada nisu iskusili takvo nešto?

Ne tvrdim da je planinarenje bez rizika. Nesreće se događaju, ljudi se ozljeđuju, vrijeme se u planini naglo mijenja i ponekad HGSS mora intervenirati.

Ali zašto je to gotovo uvijek priča koju slušamo?

Mediji brzo prenose vijesti o nesrećama, nestalim planinarima i akcijama spašavanja. Rijetko se prikazuje druga strana: tisuće ljudi koji se sigurno vraćaju kući, osjećajući se zdravije, sretnije i povezanije sa svijetom oko sebe.

Gdje su priče o mentalnoj jasnoći, samopouzdanju, slobodi i miru koje ljudi pronalaze u prirodi? Gdje su priče o nekome tko je pobijedio vlastite strahove, pronašao snagu za koju nije znao da je ima ili jednostavno uživao u mirnom poslijepodnevu u šumi?

Akcija spašavanja postaje vijest. Netko tko tiho prolazi šumom, vraća se kući s osmijehom i bistrijom glavom, uglavnom nije vijest.

Ne kažem da treba zanemariti opasnosti. Predlažem da prestanemo dopuštati da strah postane jedina priča koju pričamo o planinarenju. Uostalom, gdje je veća vjerojatnost da se nešto loše dogodi — u šumi ili u gradu? Po meni, najveća opasnost koja prijeti na stazi su drugi ljudi, koje tamo nećeš susresti. Susrest ćeš planinare, a to je nešto sasvim drugo. O tome tko su, zapravo, planinari pročitaj u članku Srećka Vukova na dubrovnik.net — „Jesu li planinari čudaci?”.

I možda se vrijedi zapitati: koliko ljudi odvraća druge od nečega što se sami nikada nisu usudili niti pokušati?

Pandemija je promijenila sve

Tijekom tzv. pandemije, kada se ograničavala sloboda kretanja i nije bilo dozvoljeno slobodno disati, počeo sam osjećati snažnu potrebu za odlaskom u prirodu te sam napokon krenuo na svoje prve samostalne izlete po Medvednici, koja mi je tada bila najbliža.

Tada uopće nisam poznavao Medvednicu. Bio sam možda dva-tri puta na Sljemenu do kojeg se dođe autom ili busom, ali nisam poznavao njezine staze, šume niti znao što me čeka iza sljedećeg zavoja. Ali znao sam da to moram učiniti.

Hodanje nepoznatim stazama kroz mračne šume, suočavanje s vlastitim strahovima i svladavanje nedostatka kondicije postali su mi neke od najljepših uspomena iz tog razdoblja.

Nisam bio posebno snažan ni iskusan. Bio sam jednostavno znatiželjan, odlučan i spreman pokušati.

Kasnije sam shvatio da nisam bio jedini koji je otkrio potrebu za više vremena na otvorenom. Trgovine planinarske i sportske opreme jedva su tada stizale zadovoljiti potražnju. Planinarenje i aktivnosti u prirodi doživjeli su velik porast popularnosti.

I razumljivo. Nakon zabrana, neizvjesnosti i nametnute izolacije, ljudi su željeli svjež zrak, otvorene prostore i nešto stvarno.

Ali mogu govoriti samo u svoje ime.

Priroda je utišala buku u mojoj glavi onda kada druge mogućnosti nisu pomagale. Lanci su pali, a strah se istopio u osjećaj mira i slobode.

A kada sam jednom to osjetio, poželio sam još.

Što mi je samostalno planinarenje donijelo

Mogao bih nabrajati fizičke prednosti planinarenja, ali to je samo dio priče. Najviše me iznenadilo koliko se toga promijenilo u meni.

Sloboda i odgovornost

Postoji nešto nevjerojatno oslobađajuće u tome kada kreneš na solo planinarski izlet. Kada samostalno odlučuješ kamo ćeš ići, kada ćeš stati, kojim ćeš tempom hodati i kada je vrijeme za povratak.

Ne moraš pratiti tuđi tempo niti prilagođavati svoje planove kako bi zadovoljio grupu.

Ali sloboda donosi i odgovornost.

Kada si solo, ne možeš se osloniti na nekoga drugoga da donosi odluke umjesto tebe. Moraš se pripremiti, razmišljati unaprijed, poznavati vlastite granice i prihvatiti odgovornost za svoje odluke.

Nagrada za to je veća samostalnost i neovisnost. Naučiš vjerovati vlastitoj procjeni i instinktima, nositi se s nepredviđenim situacijama i bolje se snalaziti u situacijama kada stvari ne idu prema planu. Ne treba ti netko da ti kaže je li nešto opasno ili nije, ne treba ti netko da te tetoši i misli umjesto tebe; učiš misliti svojom glavom.

A to samopouzdanje ne ostaje na planini. Postupno postane dio tvog svakodnevnog života.

Znatiželja, samopouzdanje i osobni rast

Svaka nepoznata staza prilika je za otkrivanje nečega novog.

Skriveni vidikovac, stara šumska cesta, izvor, ruševine neke utvrde ili jednostavno lijepo mjesto na kojem odlučiš sjesti i odmoriti pola sata.

Počinješ primjećivati detalje i istodobno otkrivaš da možeš mnogo više nego što misliš. Uspon koji ti se nekada činio nemogućim postaje savladiv. Šuma koja te nekada plašila postaje poznato mjesto i utočište. Duga šetnja koja ti je izgledala zastrašujuće postaje nešto čemu se veseliš.

Ne moraš nikome ništa dokazivati. Ne natječeš se s nikim niti trebaš skupljati postignuća.

Jednostavno spoznaješ vlastite granice i otkrivaš da one uopće nisu ondje gdje misliš.

Poštovanje i prijateljstvo

Još se nešto događa kada puno vremena provodiš planinareći sam: počinješ još više cijeniti druge planinare.

Postoji posebna povezanost među ljudima koji se susreću na planinarskim stazama. Pozdrav, osmijeh, nekoliko riječi o putu, upozorenje na skliske stijene ili ponuda pomoći.

Možeš provesti cijeli dan, a da ne sretneš nikoga, ali kada napokon naiđeš na nekoga, taj kratki susret postane značajan i ostaje dugo u sjećanju.

Razvijaš poštovanje prema planinarima koji dijele istu strast, bez obzira na njihovu dob, iskustvo ili podrijetlo.

Tvoj se svijet počinje mijenjati. Mijenjaju se tvoji prioriteti. Počinješ više cijeniti jednostavne stvari, iskrene razgovore i ljude koji dijele tvoje interese. O tome kako ti susreti izgledaju u praksi piše u tekstu Planinarska etika.

Bliskost s prirodom i njezinim Stvoriteljem

Ovo je možda i najosobniji dio cijelog iskustva za mene.

Boravak u prirodi donosi dublje poštovanje prema Božjoj kreaciji i samome Stvoritelju.

Kada hodaš tihom šumom, promatraš kako se sunčeva svjetlost probija kroz krošnje, slušaš ptičice ili stojiš na planinskom grebenu i gledaš krajolik koji se prostire pred tobom, shvatiš koliko je ljepote oko nas.

Nema stalne buke, beskonačnog toka informacija, pritiska da nekome odgovaraš ili da se pokoravaš. Ne moraš držati korak sa svime. Svijet ide jednim, a ti drugim putom.

Samo ti, priroda i tvoje misli.

U toj tišini često razmišljam o životu, vjeri i stvarima koje su uistinu važne.

Ne treba mi gužva ni posebna prigoda da bih osjetio zahvalnost. Ponekad je dovoljna samo šumska staza i malo vremena nasamo.

U tišini prirode postajemo ljudi.

Mirniji um i drugačija vrsta energije

Nekada sam mislio da je potrebno pronaći neko novo rješenje da bih se osjećao bolje, pročitati još jednu knjigu za samo-pomoć ili poslušati još jedan savjet.

Ali zapravo, bilo mi je potrebno nešto mnogo jednostavnije: obuti gojzerice, ostaviti buku iza sebe i krenuti.

Jako se podcjenjuje i premalo se govori o tome koliko redoviti boravak na otvorenom može pridonijeti našem psihičkom blagostanju.

Postoje i znanstvena istraživanja koja to potvrđuju — sažeo sam ih u tekstu Dva sata tjedno: što šuma stvarno radi za tebe, gdje piše koliko je vremena u prirodi dovoljno i što se mjeri već nakon prvih pola sata hoda.

Osobno, ne trebaju mi znanstvena istraživanja da bi me uvjerila kako boravak u prirodi čini razliku. Osjetim to svaki put kada se vratim s planinarenja.

Imaš pravo željeti nešto što drugi ne razumiju

Neće svatko razumjeti zašto želiš planinariti sam ili sama.

Neki će se brinuti. Neki će ti spočitavati neodgovornost. Drugima će jednostavno biti čudno ili neće razumjeti.

I to je sasvim u redu. Ne moraju.

Nije tvoja dužnost nikome dokazivati opravdanost tvojih razloga.

Imaš pravo uživati u samoći. Imaš pravo tražiti mir. Imaš pravo iskušavati vlastite granice, otkrivati nova mjesta i provoditi vrijeme radeći nešto što te iskreno veseli.

Samo imaj na umu da odluka o samostalnom planinarenju nije odluka o neodgovornosti. Sloboda i odgovornost idu skupa.

Nekoliko savjeta prije prvog samostalnog izleta

Ako razmišljaš o tome da pokušaš planinariti solo, nemoj dopustiti da te strah zaustavi. Ali nemoj dopustiti ni da entuzijazam zamijeni pripremu.

Ne moraš odmah krenuti na neku visoku planinu ili zahtjevnu stazu. Počni na poznatom terenu, na najbližem brdu ili šumi, odaberi udaljenost koju možeš savladati i postupno gradi svoje iskustvo i samopouzdanje. Često se možeš vrlo ugodno iznenaditi što sve možeš otkriti hodajući obližnjim makadamskim putom okruženim šumom ili poljima.

Evo nekoliko stvari za koje mislim da su bitne te preporučujem da se postupno koriste za svaki izlet, kako izleti postaju dulji i zahtjevniji:

1. Isplaniraj rutu prije polaska.

Znaj kamo ideš, koliko bi izlet trebao trajati, kolika je ukupna visinska razlika i gdje se možeš okrenuti ako bude potrebno. Preuzmi GPX zapis i pripremi izvanmrežnu kartu.

Za provjeru udaljenosti, uspona, procijenjenog vremena hodanja, međutočaka i vremenske prognoze duž rute možeš koristiti Iggy's Hikes GPX analizator.

Za detaljnije savjete o planiranju izleta pogledaj i članak Plan koji čuva noge, a ne cilj.

2. Provjeri vremensku prognozu i koliko ti ostaje dnevnog svjetla.

Provjeri prognozu za područje planine na koju ideš, a ne samo za najbliži grad. Obrati pozornost na vjetar, temperaturu, grmljavinsko nevrijeme i promjene vremenskih uvjeta. Provjeri kada sunce zalazi i ostavi dovoljno vremena za povratak prije mraka.

Uvijek imaj rezervni plan. Povratak prije cilja nije neuspjeh.

3. Reci nekome kamo ideš.

Podijeli planiranu rutu, početnu točku i očekivano vrijeme povratka s nekim kome vjeruješ. Na ovim stranicama možeš isprintati kartu s rutom, vremenom i svim važnim podacima te je ponijeti sa sobom, a kopiju ostaviti nekome.

4. Ponesi osnovnu opremu.

Ponesi dovoljno vode i hrane, napunjen mobitel, papirnatu kartu, pribor prve pomoći, čeonu svjetiljku, zaštitu od vremenskih uvjeta i dodatni topli sloj odjeće, ovisno o sezoni. Nemoj se oslanjati isključivo na mobitel kao izvor svjetla ili navigacije.

Nauči pravilno koristiti slojeve i izbjegavaj pamuk kao materijal za planinarsku odjeću. Više o tome pročitaj u članku Tri sloja, nula pamuka. Ako nisi siguran što ponijeti, složi popis opreme u planeru ruksaka prema duljini i sezoni izleta.

5. Nauči prepoznavati planinarske markacije.

GPS je koristan, ali ne bi se trebalo oslanjati isključivo na njega. Nauči prepoznavati planinarske markacije i obraćaj pozornost na okolinu. Ako markacije nestanu, zaustavi se i vrati do posljednje potvrđene markacije umjesto da nagađaš kojim putem trebaš ići.

Ovdje možeš pročitati vodič kroz hrvatske planinarske markacije: Crveni krug, bijela točka.

6. Nosi odgovarajuću obuću.

Tvoja stopala nosit će te tijekom cijelog izleta. Provjeri odgovaraju li ti gojzerice ili planinarske cipele, posebno u predjelu prstiju, i jesu li prikladne za teren kojim planiraš hodati. Nemoj krenuti na dug izlet u potpuno novoj obući koja prethodno nije testirana.

Više o tome pročitaj ovdje: Cipele nose rutu.

7. Znaj kada treba odustati i vratiti se.

Nemoj dopustiti da vrh, planirana kilometraža ili vlastiti ego određuju tvoje odluke. Vrijeme, umor, ozljede i nepredviđene okolnosti mogu sve promijeniti u trenu.

Imati rezervni plan dio je odgovornog planinarenja. Više o tome pročitaj u članku Plan B je dio plana.

Ovo su jednostavno dobre navike koje ti omogućuju da s više samopouzdanja uživaš u slobodi planinarenja.

Samo kreni.

Ne moraš imati planinarskog iskustva. Ne moraš biti u savršenoj kondiciji. Ne moraš poznavati svaku stazu niti posjedovati skupu opremu.

Ne moraš se čak ni osjećati potpuno spremnim.

Počni polako. Pronađi stazu. Uzmi si vremena. Uči putem.

Nemoj dopustiti da tuđi strahovi postavljaju granice u tvom životu.

Za mene je solo planinarenje postalo mnogo više od fizičke aktivnosti. Postalo je način da se ponovno povežem s prirodom, samim sobom i Stvoriteljem. Donijelo mi je osjećaj slobode i mira za koji nisam ni znao da postoji.

Možda ćeš i ti otkriti nešto slično. Možda ćeš u tome pronaći nešto sasvim drugačije.

Ali to nikada nećeš saznati ako ne napraviš prvi korak.

Zato, ne oklijevaj i kreni sada!

Izađi u prirodu!

Materijali na ovoj stranici su općeniti i informativni — ne služe kao vodiči za rute i ne zamjenjuju tečaj, vodiča ni procjenu na terenu.

Svatko je i dalje odgovoran za daljnja istraživanja izvan ove stranice i za planiranje vlastite sigurne rute. Provjeri vrijeme, stanje staze i pravila zaštićenog područja. U nuždi pozovi 112 — operater povezuje HGSS.